Objava je zadnji put ažurirana 11.11.2019. u 7:43

u rubrici Poduzetništvo nastojat ćemo objaviti intervjue sa zanimljivim poduzetnicima kako bismo Vas potaknuli da se i sami okušate u poduzetničkoj avanturi.

Prvi intervju je s gđom Nelom Milijić, vlasnicom tvrtke za naming, Nomen est Omen, www.nomen.hr

1. Čime se bavite?

Direktorica sam i suvlasnica tvrtke Nomen est omen d.o.o. iz Zagreba, koja je pionir na našem tržištu i već 10 godina jedina tvrtka u nas specijalizirana za naming, kreaciju imena marke (branda). Kako su realne osnove za uspjeh u tom uskom dijelu brandinga razvijena industrija i stanovništvo od cca. 60 milijuna stanovnika, vjerujem da ćemo i ostati jedini na našem tržištu.
Uvjerenost u ideju, vizija, hrabrost, upornost (ovdje je to eufemizam za tvrdoglavost), optimizam i puno smijeha, intuicija, strastveni odnos prema poslu, inventivnost, neprestani rad na razvoju metodologije i na sebi, inzistiranje na kvaliteti i detaljima, globalni pristup i ljubav prema svakom danu, polučili su i na ovom terenu uspjeh, premda nas, eto, ima manje od 60 milijuna i industrija nam nije razvijena.
Neka od imena koja smo kreirali su ADRIS grupa, AURIS(Toyota), MANIA (Armani), YARIS (Toyota), TOURAN (VW), EXULT (Naomi Campbell), ULTRAVIOLET (Paco Rabanne), VALAMAR, MAISTRA, AVANGARD (TDR), PICANTO (KIA), MIRACLE (Lancôme), IXO (Bosch), LOGAN (Renault), CRAFTER (VW), NATURAVITA (Cedevita), LUMEN (Holcim), AVENIO (Mikronis), FRUDELA (CBA), MEN’S POINT (Tekstilpromet), AMBILIGHT (Philips) i AMICOR (JGL).

2. Zašto i kako ste krenuli u poduzetništvo?

Bavljenje poduzetništvom je za mene inačica sintagme „živjeti svoj život“ ili danas već, na žalost, pomalo otrcane: „živjeti svoje snove“.
Oduvijek sam imala specifične ideje i upornost ostvarivati ih, ne obazirući se što okolina još nije bila pripremljena – znala sam da će me razumjeti za 10 godina i nisam htjela čekati dok moje okruženje sazri za moj „nedisciplinirani“ um.

Radeći za druge, imala sam sreću što su me kao takvu prepoznali svi poslodavci i dali mi odgovarajuću dozu samostalnosti (jer tako najbolje funkcioniram), a jedan među njima, svojim primjerom i vrlo diskretnim mentorskim vođenjem s gospodske distance, dao mi je i onaj krajnji korak potreban za osamostaljenje: suptilnu podršku, poticaj, uskakanje u ulogu mog prvog klijenta i namjerni „zaborav“ troškova iznajmljivanja poslovnog prostora za prve, najteže godine.

Zagrebačko predavanje Rona Adnera iz poslovne škole INSEAD podsjetilo me na to da je moja poslovna ideja, krajem ’97. većini tržišta bila neshvatljiva, a i danas mnogima „egzotična“ i nova, te me s nevjericom pitaju „Kaj se od toga može živjeti?“, a ja s veseljem odgovaram „Da, i to dobro!“, izgleda ipak bila dobro tempirana.
Da, tržište je bilo još nepripremljeno i mojom idejom „začuđeno“, ali istovremeno i ugodno iznenađeno: izazovi globalizacije i predviđeno približavanje Hrvatske Europskoj Uniji dalo je profesionalnom nadijevanju imena proizvodima i uslugama ipak sve važnije mjesto u planovima vizionarskih vođa mnogih hrvatskih tvrtki koji su mi u tom ranom periodu ukazali povjerenje.

Potekla iz skromnih uvjeta, odrastajući sticajem okolnosti bez roditelja, nikad nisam htjela prihvatiti ulogu žrtve ili skromne djevojke koja, sveudilj smjerno gledajući u pod, pušta da drugi odlučuju o njenoj sudbini.
Slijedila sam, uz puno veselja, životne radosti i upoznajući prekrasne ljude na svom putu, neku svoju nit, samo-odgajala se, maštala svoju budućnost, stavljala je na papir i u nju čvrsto vjerovala, snagom kakvu imaju samo idealistkinje i idealisti, snagom koja očito s vremenom pronađe put pretočiti snove u stvarnost.
Kako su se moji talenti od djetinjstva vezivali za pisanu riječ (književnost, strane jezike, poeziju – a kasnije, tatrologiju, scenarij) i sve vrste umjetnosti, nije bilo teško „izmisliti“ čime bih se to mogla baviti, a da iziskuje minimalna ulaganja, sliči pomalo na hobi i garantira užitak, napaja male sive stanice stalnim izazovima i – što je najvažnije – jedinstveno je na tržištu.
S popisa od 10 „čudnih“ stvari kojima sam se htjela baviti i koje su predstavljale tržišnu nišu, odabrala sam izmišljanje imena: imalo je veze s riječima, pače: s umjetnošću riječi, ali i s velikom kreativnošću, komunikacijom, marketingom, intelektualnim vlasništvom, dakle amalgamom vještina od kojih sam većinu već posjedovala, a neke sam se tek spremala naučiti.
Nakon studija germanistike i šestomjesečnog boravka u Parizu, radila sam nepunih pet godina u Njemačkoj, te sam u Beču pohađala tečajeve iz vođenja brainstrominga („oluja mozgova“) i fokusnih skupina. Tad sam , pored njemačkog, govorila već engleski, talijanski i francuski, a učila sam po godinu dana i hebrejski i kineski. Nakon izobrazbe na temu odnosa s javnošću u London School of Public Relations, te kasnije internih izobrazbi u grupi Nomen na temu marketinga i brandinga, uslijedilo je neprestano usavršavanje postavljene metodologije čitanjem brojnih stručnih knjiga s temom brandinga, naminga i poslovanja uopće. Puno su mi pomogle američke knjige o vođenju malih i srednjih poduzeća koje sam nalazila u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Prvih 5 godina čitala sam samo stručnu literaturu i premda je uspjeh došao prilično brzo, pristupivši dosta rano po osnivanju, europskom lideru u kreaciji imena, tvrtci Nomen iz Pariza, tek sam se nakon 5 godina stigla vratiti svojim ljubavima: hrvatskoj poeziji, kratkoj priči i romanu, koje čitam paralelno s, primjerice, „Umijećem ratovanja“ Sun Tzua i autobiografijom Jacka Welcha „Straight from the Guts“.
Na tom putu su svi ljudi koji su sa mnom stvarali Nomen u Hrvatskoj, a posebice uposlenici Nomena, katkad pod velikim stresom rokova i neuljuljkivanja u „slatku rutinu“, uz polušaljive komentare „da posao nije ovako lijep, bio bi neizdržljiv“, davali tvrtki specifičnu vrijednost, osobni pečat i činili je predivno drugačijom iz mjeseca uz mjesec.
Ne dajte se (pot-)kupiti, a ni prodati ispod cijene. Cijenite sami ono što radite – vidjet ćete, to je zarazno kao i smijeh.
3. Koja je tajna Vašeg uspjeha?

„Uspjeh“ je za mene relativna kategorija: kod nas ga prečesto povezuju s brzom zaradom novca koja rezultira vidljivim simbolima blagostanja: tako banalnim kućama s teškim neobaroknim stolovima staklenih ploha, ispred kojih ponosni vlasnici nekoliko „Ferrarija“ u raskoraku, prekriženih ruku preko prsa s duboko rastvorenim košuljama, ponosno pokazuju dokaze svoje „uspješnosti“.

Za mene je uspjeh ostati i opstati na našem tržištu s tako novom i specifičnom djelatnošću kao što je kreacija nazivlja, uživati kad naše ime, naše „čedo“ krene na uzbudljiv pohod u stvarni život, gledati zadovoljna lica klijenata nakon dobro obavljenog posla, oćutjeti energiju koja nas spaja s našim klijentima i spontano čini širim dijelovima njihovog tima.
Entuzijazam kojim naši brojni suradnici u cijelom svijetu (imamo ih preko 350) doprinose užitku u stvaranju novih imena, urnebesni smijeh koji u našem uredu provali iz nas svaki put kad od naših podružnica u svijetu dobivamo kreacije tipa „Arkan“ ili „Ubica“ – sve to me jednako raduje i daje osjećaj uspjeha, kao i neprestani rast prometa i prihoda i materijalna vidljiva dobra, koja smatram prirodnim produktom življenja svoje ideje i marljivog rada na njenom utjelovljenju.
Iz ovih redova ćete iščitati da, dakle, ne spadam u menadžerice vođene bilancom, nego vođene misijom.

Za utjehu novim poduzetnicama koje dolaze: ne samo što se ne (ruko-)vodim i ne povodim za bilancom, nego je ni dan danas ne znam čitati kako treba , što ne znači da me morate slijediti u toj ludosti!
Dapače, već dugo nagovaram svoju knjigovotkinju da napiše knjigu pod naslovom „Bilanca može biti zabavna“ i nadam se da će me uskoro poslušati. Neekonomistice i umjetnice među nama moraju odnekud izvući prijeko potrebna znanja za vođenje posla – na zabavan, pojednostavljen način, jer vrijeme je zbilja novac, a i tko bi imao strpljenja baviti se brojkama i budžetom kad stvarni život, gomile posla i poslovnih prilika kucaju svakodnevno na naša vrata, pune iznenadnih i uzbudljivih obrata!
Šalu na stranu – no svidio mi se jedan detalj iz nedavnog predavanja Jacka Welcha u Zagrebu: on je planiranje budžeta nazvao najvećom glupošću koja je ikad izmišljena! „Kao dobro!“- pomislih- „nisam jedina!“

4. Što biste poručili postojećim i potencijalnim poduzetnicima i poduzetnicama?

Oboružajte se znanjem i sposobnim djelatnicima, puno se smijte i uživajte u životu, ne dajte da vas banalnosti skrenu s puta, imajte na umu da uvijek vrijedite barem duplo više od odraza koji vidite u očima drugih ljudi, radite puno ali nikada ne ispuštajte iz vida činjenicu da je život samo jedan i da je svaki dan nepovratan i neponovljiv!

Gorljivo i uporno slijedite svoju zvijezdu i ne zaboravite da i sporedni putevi katkad umjesto u Indiju vode u Ameriku, zgrabite priliku kad je ugledate, isplačite se na miru kad ste skroz na dnu (utješno je da s dna dna putanja sutradan može ići smo prema gore), kažnjavajte lijenost i neaktivnost, a nagrađujte pogreške (griješiti je ljudski, a i Vi ste ipak samo čovjek/žena), ne dajte se smesti čak ni kad bankrotirate – to je samo mijena i faza razvoja: iza svakog kišnog dana dolazi sunce.
Dapače, čovjek/žena koja nije spoznala bol, izgubila pokoju bitku, doživjela pokoje razočaranje – vjerojatno još i nije dobro oboružana za izazove poduzetništva.
Nikad ne sanjajte male stvari, osim malih stvari koje život znače. Uklopite ih u veću sliku
Ne zamarajte se svakodnevnim sitnicama – što ne znači da trebate izgubiti smisao za detalje. Naprotiv, detalji su bitni: govore i Vašoj, a time i korporativnoj kulturi, utječu na krupnije procese i cjelokupni dojam. Ne dajte se (pot-)kupiti, a ni prodati ispod cijene. Cijenite sami ono što radite – vidjet ćete, to je zarazno kao i smijeh.
I na kraju, kad se na vrhu, ne zaboravite plodove svoga uspjeha podijeliti s onima koji su vam na putu do toga pomogli.
Facebook Komentari