Objava je zadnji put ažurirana 11.11.2019. u 7:43

Od kada mi je otac umro prije 7 godina ja i majka smo živjeli i maloj kući prizemnici u jednom prigradskom naselju grada Osijeka. Kako je to bilo tipsko naselje u kojem postoji prostorni plan i gdje su sve kuće (bar na našoj strani ulice) bile iste, tako je i naša morala biti – katnica ili da je ne gradimo uopće. kuća u kojoj smo živjeli je bila problematična i imali smo par poplava.
Sanirajući je, potrošili smo puno novaca a da nismo ništa napravili. Uvijek smo očekivali da će nas slijedeća kiša potjerati van i da nećemo imati gdje otići. Nekoliko puta sam morao ići spavati i kod prijatelja kada su bile velike kiše, to su bila teška iskustva sa gorčinom u ustima i jedan veliki osjećaj nemoći. Imao sam 22 godine došao sam iz vojske i sve što sam znao je
da mogu postići više i da to nije moj maksimum u životu.
Nisam nigdje radio (odnosno nisam bio nigdje prijavljen) pa sam honorarno radio u raznim internet klubovima vodeći te klubove i organizirajući ih. To je bilo dovoljno za moje potrebe, izlaske i sami život općenito. Nakon nekog vremena pružila mi se prilika da se zaposlim u jednoj tvrtki koja se bavila web designom te da tamo radim kao web designer. Prihvatio sam posao i ubrzo sam i upisao izvanredni fakultet koji sam morao plaćati 11.000,00 kn godinu. Kako sam bio prijavljen na minimalac (1.750,00 kn), a mama je imala veliki kredit nismo mogli s tom plaćom puno postići odnosno nismo mogli podići nekakav kredit da bih mogao raditi na kući. Zapravo nam je jedva bilo dovoljno i za život tako da trošenje na izlaske više nije dolazilo u obzir a svi moji dodatni poslovi nisu bili dovoljni da bih mogao ulagati u bilo što osim u sebe kupivši ponekad neku dobru knjigu.
Radio sam dodatne poslove, napredovao na poslu, ulagao u svoje znanje i nakon dvije godine sam radio odgovornije poslove u odjelima prodaje i organizacije poslovnica. Plaća mi je bila 2.500,00 kn ali i to nije bilo dovoljno za nekakav kredit i gradnju kuće. Nije nam ništa nedostajalo, nisam imao kreditne kartice i nisam nikome bio dužan. No kako je prirodno u čovjeku da želi više i ja sam imao te želje, ideje kako bih to sve mogao napraviti no uvijek me je ograničavala ta financijska situacija.
Godine 2004. dobio sam kreditne kartice, plaća mi je bila i dalje 2.500,00 kn ali sam od firme dobio novi automobil koji su mi računali kao 1.000,00 kn odnosno kao da imam plaću 3.500,00 kn skidajući mi taj iznos od bruto plaće. Nisam mogao birati a ako sam htio biti u korak sa poslovnim zahtjevima i ako sam htio biti raspoloživ tvrtki, morao sam prihvatiti. Automobil me je koštao dodatno 700,00 kn mjesečnih troškova. Pod tim uvjetima nisam mogao napredovati u egzistencijalnim planovima i onda se nešto u meni prelomilo i rekao sam da ću bez obzira na sve završiti kuću i pokušati raditi više i dokazivati se te a taj način ostvariti bolje poslovne rezultate što bi na kraju rezultiralo (mislio sam) i bolji financijskim stanjem na mom tekućem računu.
Radio sam po cijeloj Hrvatskoj, organizirao poslovnice, zapošljavao ljude, organizirao rad poslovnica i na taj način dobivao samo pohvale jer je sve bilo odrađeno jako dobro. Dobivao sam i bonuse ali to je bilo samo par puta u tri godine. Kako su to i dalje bili iznosi koji bi samo pokrili mjesečne troškove odlučio sam uzeti kredit. Koristeći malo rupe u zakonu, uspio sam dobiti kredit od 15.000,00 eur. Rata kredita mi je bila 600,00 kn plaća mi je i dalje bila 2.500,00 kn. Kuću smo počeli graditi i došli smo do krova no trebalo je još ulagati. Počeo sam koristiti kreditne kartice jer kredit više nisam mogao dobiti. Završili smo kuću, no to su bili samo zidovi, niti instalacije niti komunalije… ništa. Svaki mjesec ulagao sam u nešto, pa smo riješili instalacije, sljedeći mjesec vodu.. uzimao sam robu i na čekove, radio sam poslove privatno, odrađivao web stranice, sve što mi je moglo omogućiti zaradu. U jednom trenutku počeo sam raditi honorarno i u jednoj financijskoj kući kao prodavač životnih osiguranja i financijski savjetnik. Bio sam jako dobar u tome ali šefovi su ipak htjeli više zarade za sebe pa sam nakon nekih dvije godine prestao tamo raditi. Nisu im bili dovoljni moji poslovni rezultati i odlična prodaja.
U tvrtki u kojoj sam bio zaposlen i dalje sam radio za istu plaću od 2.500,00 kn i imao sam mjesečne troškove za automobil 700,00 kn (gorivo) koje sam plaćao sam, ratu kredita od 600,00 kn, telefonski račun 150,00 kn, račun za internet 100,00 kn te račune kreditnih kartica mjesečno oko 1000,00 kn dakle više od plaće, a ne računajući režije, hranu, ostale troškove. Svaki mjesec sam uspio zaraditi dodatno od 500 – 1000 kn ovisno o mjesecu. Morali smo kuću osposobiti za useljenje te sam podigao manji kredit od 5000,00 eur u drugoj banci na osnovi svoje plaće i uspio novu kuću od 250 kvadrata osposobiti za stanovanje. Kako sam imao novu ratu od 400 kn (jer sam uzeo kredit na manje godina) sada su mi kamate po karticama i kreditima bile velike pa sam odlučio uzeti još jedan kredit da bih zatvorio ova dva i kreditne kartice te minuse na tekućem računu.
Sve ukupno to je bilo 14.000,00 kn kredita u jednoj banci i oko 65.000,00 kn troškova na karticama, minusu na tekućem računu, dugovi, školovanje i sl. Podigao sam kredit od 27.000,00 eur na 30 godina (koristeći rupe u zakonu) sve sam platio te mi je ostala rata od 1000,00 kn i oko 3000 eur viška. Sa tim novcem sam kuću još malo uredio i nije mi ostalo više novaca.

Danas, nemam više minusa na računu, nemam dugova na kreditnim karticama i imam ratu kredita od 1000,00 kn. Plaća mi je 2500,00 kn, nemam dovoljno za život, ali živim u novoj kući, vozim automobil, radim posao koji volim ali nisam zadovoljan još uvijek i ne mogu dalje napredovati jer tvrtka nema sluha za djelatnike. Radim dodatne poslove, zarađujem kako stignem. Iskreno želim biti 100% u tvrtki za koju radim ali to niti je moguće jer me ograničavaju u kreativnosti i ne slušaju savjete, prijedloge za poboljšanje prodaje. Završavam fakultet (diplomski rad) tvrtka za koju radim je takva da sam je prerastao znanjem i sposobnostima i šefovi uopće ne mogu cijeniti moje sposobnosti niti se trude i manje su stručni te imaju manje iskustva od mene Direktor niti ne vidi moj trud i zalaganje. Radim kao prodavač, volim svoj posao i dalje čitam stručnu prodajnu literaturu i ulažem u sebe, svoje znanje o prodaji i prodajnim vještinama. U zadnje vrijeme agresivno se javljam na sve interesantne natječaje i šaljem životopise u svaku tvrtku za koju vidim da ima izgrađen odnos poslodavac/djelatnik i da taj odnos cijeni i potiče.
Ne odustajem jer znam da je uspjeh blizu a put do njega iako težak može me samo osnažiti i pripremiti još bolje za izazove ispred mene.

Zahvaljujemo čitatelju na ovoj iskrenoj i ohrabrujućoj priči. Ukoliko i vi želite podjeliti svoju priču pišite nam na info@opulento.hr
Facebook Komentari