Trošenje ili investiranje

Ljudi koji novac troše imaju gubitničku svijest, jer smatraju da njihov standard ovisi isključivo o količini utrošenog novca. Stoga ga nastoje imati što više, pa im je zarada osnovni životni motiv. Nikada se ne pitaju zašto ga nemaju dovoljno, nego samo smišljaju kako doći do veće količine. Problem je u tome što nema te količine novaca, koja im može ublažiti osjećaj da ga nemaju dovoljno. Zbog toga su pohlepni i njime opsjednuti.

Takvi ljudi uče lekciju da blagostanje ne ovisi o količini novca, već o odnosu prema novcu.

Financijsku krizu generira gubitnička svijest

To stalno napominjem, jer je kolektivno uvjerenje da je važno imati pun novčanik i pun proračun. Nažalost, oni koji bi trebali ljudima pomoći, i sami su uglavnom u gubitničkoj svijesti, pa predlažu rješenja unutar te svijesti. Ekonomisti standardno predlažu ili povećanje/smanjenje proizvodnje ili povećanje/smanjenje potrošnje, ovisno u kojoj smo fazi ekonomskog ciklusa. Ostali „znalci“ uglavnom predlažu kako na brzinu povećati prihode ili savjetuju kako ne bi trebali trošiti iznad svojih mogućnosti. Zato je logično da nitko od njih ne govori o jedinom rješenju – kako napustiti gubitničku i sirotinjsku svijest, koja financijsku krizu uvijek nanovo i ispočetka generira.

Trošenje novca ima dva glavna oblika – škrtost i rastrošnost.

Škrti ljudi ne žele trošiti novac, jer prilikom svake financijske transakcije imaju osjećaj kao da gube dio sebe. To je bolan osjećaj koji doživljavaju kao strah od gubitka. Zato novac čuvaju i ne troše, i gledaju kako proći što jeftinije.

Najveća samoobmana tih ljudi je što nisu svjesni da su sami dali drugima moć da odlučuju o njihovom standardu, pa čim čuju da netko cijeni svoj rad i proizvod, odmah razmišljaju kako je pohlepan, umjesto da se pitaju – želim li ja uložiti toliko svoje energije u taj proizvod?

Takvi ljudi nemaju svijest o tome da sami mogu odlučiti u što će uložiti svoj novac, jer im je pažnja isključivo na tome koliko nešto košta, a ne na uvećanju standarda. Posljedica toga je da doslovno postaju žrtve prevaranata i varalica, raznih rasprodaja, besplatnih i povoljnih ponuda.

Budući da svakodnevno naplaćujem svoj rad, s vremena na vrijeme susrećem i takve ljude, pa znam koliko im je teško usmjeriti pažnju na ono što istinski žele. Toliko su zaokupljeni novcem i brigom hoće li dobiti adekvatnu vrijednost za svoj novac, da uopće i ne znaju što žele. Takvi ljudi bi najradije da je sve besplatno, jer bi jedino tada bili mirni da im nitko prevarom neće uzeti njihov novac, kojeg osjećaju da ionako nemaju dovoljno.

A zapravo su ljuti i ogorčeni na sebe, jer se ne usude postaviti cijenu svojeg rada, zato što ne vjeruju da ju zaslužuju. Tu činjenicu zanemaruju i za svoju frustraciju optužuju poslodavce da ih dovoljno ne cijene. Svakodnevno vidimo kako zaposlenici, radnici i seljaci štrajkaju protiv nepravde. I tako će biti sve dok se svaki pojedinac ne zapita jedino pravo pitanje – zašto se to upravo meni događa?

S druge strane, po zakonu rezonancije, privlače škrte poslodavce. Takvi poslodavci bi najradije da mogu od zaposlenika izvući maksimum, a minimalno ga platiti. Uopće ne cijene svoje zaposlenike i misle da imaju prevelike zahtjeve za to koliko im vrijede. A sve opet iz istog razloga – jer takvi poslodavci ne cijene i ne poštuju sami sebe.

Drugi oblik trošenja je rastrošnost. Za razliku od škrtaca, koji bi sve željeli dobiti besplatno, rastrošnici tu istu frustraciju (da nisu dovoljno dobri i da ne zaslužuju) kompenziraju uvjerenjem da zaslužuju standard kakav žele. Kao i svaki ovisnik, rastrošnik je ovisan o osjećaju, a trošenje mu je samo sredstvo da dođe do tog osjećaja, jer dok troši uživa u osjećaju da ima i da taj standard zaslužuje. A nakon potrošačke seanse je još više frustriran. To „liječi“ novom dozom šopinga, provoda, čašćenja… za što mu treba još veća količina novca. Najčešće rastrošnost prate dugovi, kocka i kriminal, a na svjetskoj sceni se radi tog motiva oduvijek vode osvajački ratovi i kolonizatorski pohodi.

Dvije strane istog novčića

Ukratko sam opisala dva osnovna oblika potrošačkog mentaliteta. Neću vam predložiti niti da trošite niti da ne trošite, jer su to dvije strane istog novčića, nego ću vas potaknuti da se odlučite za svijest blagostanja, ako već tako ne živite.

Ljudi sa svijesti o blagostanju ne troše, nego investiraju, što znači da svoj novac ulažu u uvećanje svog standarda. Prilikom kupovine apsolutno poštuju kriterije prodavača, i jedino što se pitaju je treba li im ponuđeni proizvod, a cijena im služi samo kao kriterij da utvrde koliko su stvarno zainteresirani za taj proizvod.

Takvi ljudi uvijek plaćaju unaprijed i nikada ne optužuju prodavača da ih je prevario i iskoristio, jer dobro znaju da je svako iskustvo odlična investicija. I što je najvažnije, nikada ne žele ništa besplatno, jer znaju da se uvećanje i napredak događa samo u sinergiji, kada su prodavač i kupac jednako zadovoljni, jer su ostvarili zajednički cilj. I još nešto, nikada ne kupuju bez financijskog pokrića, niti zato što im se ukazala povoljna prilika.

Drugim riječima, ako investirate, tada će vam apsolutno sve biti investicija. Nećete morati tražiti savjetnika za investicijska ulaganja. Kad budete kupovali jogurt i kiflu, to će biti investicija, kad budete kupovali stan, i to će biti investicija. Ali isto tako će vam biti investicija i ulaganje vremena i energije u rad, učenje, relaksaciju, odmor, druženje, roditeljstvo, partnerski odnos.

Skraćeno, investirate uvijek kada radite ono što želite i ulažete novac u ono što želite, s jedinim ciljem da rastete i da se razvijate u svakom pogledu. Kriteriji po kojima ćete biti sigurni da investirate su uvećavanje standarda, napredovanje i zadovoljstvo postignutim.

Ljudi koji investiraju svjesni su da svoj napredak mogu ostvariti jedino u zajedništvu s drugim ljudima i ako žive prema načelima blagostanja.

Osobno smatram da je u našem vremenu aktualna i akutna kočnica daljnjeg razvoja i napretka to što ne razumijemo što je plaćanje i kolika mu je važnost u stvaralačkom procesu i međuljudskim odnosima. Mislimo da je plaćanje samo financijsko, ali nije. To je energetska potvrda da smo nešto primili preko drugih ljudi. A hoćemo li je iskazati istinskom zahvalnošću ili novčanicama, pitanje je samo valute kojom plaćamo.

Plaćanje ima svoju zakonitost koju ću objasniti u sljedećoj kolumni.

Autorica teksta, Natalie Luks je osnivačica i voditeljica Škole svjesnog življenja. Od 1993. godine svakodnevno uvodi ljude u novu svijest (samosvijest) o sebi, kroz spoznavanje istine o svim aspektima života i kroz učenje kako ostvariti istinske vrijednosti. Također održava tečaj o prirodi novca.