S(p)retan udarac turskog igrača Semiha u posljednjim djelićima posljednjih sekundi nogometne utakmice Hrvatska –Turska u četvrt finalu Europskog prvenstva 2008. godine mnogim će Hrvatima i navijačima hrvatske reprezentacije (sudeći prema komentarima mojih prijatelja i poslovnih partnera iz Engleske, Kazahstana, Mađarske, Makedonije, Srbije, Slovenije i još nekih zemalja, nogometne majstorije igrača u dresu s crveno - bijelim kockicama visoko se vrednuju) ostati noćna mora još tjednima i mjesecima. Negdje je čak napisano da je gol turske ekipe u zadnjim trenucima utakmice u Beču najveći peh hrvatskog sporta ikada.

Svatko tko se ikada bavio sportom (u što se bela ne ubraja) zna da je najveći čar svakog sportskog susreta neizvjesnost koja traje do kraja susreta. Čak i kada je razlika između suparnika velika, pa ishod utakmice nije upitan, još uvijek nas neki potez igrača može iznenaditi i obogatiti ljepotom dosega ljudskog tijela. Naravno, ako smo u sportu da bismo uživali u nadmetanju sa svojim mogućnostima a ne zato da bismo potrebu za osjećajem moći i važnosti ispunjavali pobjeđivanjem (i ponižavanjem) protivnika.
Za promatrače, koji ne sudjeluju u direktnom srazu suparnika, odabir strana je prvi korak ka mogućem uspjehu. Ljudski je očekivati uspjeh u nečemu čime se bavite (osobito ako ste u to uložili puno truda), ali što kada se dogodi neuspjeh? Poraz, ispadanje iz nastavka takmičenja ili neko drugo neispunjenje očekivanja? Na žalost, za većinu ljudi svrha bavljenja nečim od čega se puno očekivalo prestaje. Nismo pobijedili i to je kraj. Zar zaista?

Globalizacija svjetskog gospodarstva unijela je jaku dozu jednog američkih pogleda na svijet i život – ili si pobjednik ili si gubitnik. U razdoblju američkog gospodarstva ova filozofija pokazuje se ispravnom, no u razdoblju teških depresija pokazuju se svi nedostaci logike „sa štitom ili na štitu“. Naime, uspjeh se uvijek vezuje za tvrtke. Pojedinac nije bitan. U slučaju kada je presudno razmišljanje „vrijediš koliko pridoneseš“, odnosno vrijediš samo dok donosiš novac, onda donošenje novca tvrtki donosi potvrdu da si dobar i da si uradio ono za što si plaćen. Ukoliko se nalazite u lošijem poslovnom razdoblju tada vas američki način razmišljanja tjera da prihvatite činjenicu da ste loši, da nemate pojma o poslu, da niste ostvarili očekivanja svojih šefova i da se od vas očekuje samo dodatni napor kojim ćete nadoknaditi zaostatke i opet pokazati da ste dobri. Pod svaku cijenu. Ne razmišljajući pri tom jeste li možda zbog toga morali nekog kupca ili poslovnog partnera „navući“ na posao nepovoljan po njega samo da zadovoljite očekivanja menadžera ili dioničara.
Čistoća logike „jedino je novac važan“ doživjela je svoju inačicu „car je gol“ kada je Slaven Bilić, selektor hrvatske nogometne reprezentacije, jutro nakon navedene utakmice, u mikrofone hrvatskih medija izjavio otprilike ovo (citiram po pamćenju): igrači su bili dobri, čestitam im, svi smo se maksimalno trudili, svi smo pobijedili svoje mogućnosti ... i onda stanka ... a kakav nam je samo gol frajer zabio. Slaven Bilić je, rekavši to glasom stručnjaka koji zna što je pravi nogometni potez, oslobodio turskog igrača vječne krivnje za sve hrvatske nedaće i probleme. Pokazao je da je zaljubljenik u sport, intelektualac i čovjek širokih nazora. Rekao nam je da je bitan sport, da je bitno sudjelovati u svemu što sport čini dobrim, da je bitno trajati (a hrvatska repka to već desetak godina uspješno čini) i da uspjeh dolazi u više oblika, sa svakom novom utakmicom a ne samo pobjedom na bilo kojem prvenstvu nakon kojeg možemo prestati igrati i zauvijek živjeti od jednokratnog uspjeha.

Tko je htio slušati, čuo je čovjeka čije je poimanje sporta šire od naših nogometnih zavrzlama na svim razinama domaćih liga, čovjeka koji se ravnopravno nosio sa kompleksima tipa „hoćemo li pobijediti Englesku, pa smo onima od kojih imamo komplekse pokazali da smo jači, ili, ne smijemo izgubiti od papaka s Istoka pa da ne ispadne da su bolji od nas“. Ovo standardno razmišljanje – sa zapada nam dolaze kompleksi (jer mislimo da nismo bolji), a sa istoka strahovi (jer se bojimo da bi oni mogli biti bolji), vidi se i u načinu poslovanja većeg dijela naših tvrtki. Impresionirani smo bogatstvom zapada, vjerujemo samo njihovoj kvaliteti, a zaboravljamo da je većinu onoga što Zapad ima i zna prvo donio i naučio od Istoka, pa tek onda razvio shvativši da pamet ljudi ne može ograničiti zabranama vlasti ili vjerskim odredbama.
Ta razlika u pristupu gospodina Bilića i njegovih prethodnika, koji su rezultate postignute pod svojom „vladavinom“ komentirali i objašnjavali tražeći krivca svugdje i u svemu (jer nam je krivac potreban kako netko ne bi pomislio da smo sami krivi) stvara nadu u bolju budućnost razumijevanja sporta i ljudskog ponašanja uopće. Evo i zašto. Smatrate li da je Hrvatska pobjeda u Engleskoj, na primjer (Engleska-Hrvatska 2:3) samo nogometna pobjeda (dokaz da smo bolji od tamo nekih uobraženih Engleza) ili dokaz sportskog razmišljanja naših nogometaša. Vjerujem da su mogli Englezima pustiti utakmicu (pa povesti njih na Europsko prvenstvo a ne Ruse), no oni su utakmicu odigrali zbog svojeg zadovoljstva, korektno i dogovorno prema sebi i imenu zemlje koju predstavljaju. Tada i Izraelska igra (pobijedili su kolo prije toga Ruse i dali Englezima nadu), te pobjeda Makedonaca protiv Hrvatske (a računalo se da bi nam braća iz bivše države trebali pustiti) potvrđuju onu vječnu vrijednost sporta – igraš da bi potvrdio svoje vrijednosti, a ne razmišljaš o kombinacijama onih koji se motaju oko sporta i od toga žive.
Nakon utakmice čuli su se komentari i mišljenja sportskih djelatnika koji su smatrali da su gospodin Bilić i njegovi suradnici trebali utrčati u igralište, uzeti sucu zviždaljku, dobiti crveni karton, učiniti sve (možda i zgaziti nekoga) samo da utakmica završi pobjedom.
Kao da se nakon te utakmice ne bi bila dogodila sljedeća, s Njemačkom u polufinalu, koju bismo započeli bez kažnjenih igrača i članova stručnog štaba. Štoviše, pokazali bismo da smo logiku nižih hrvatskih nogometnih liga prenijeli ponosno do Beča, da još jednom pokažemo kako su zapadnjaci u pravu kada nas klasificiraju u grupu „Balcanicus Primitivus“.

Predlagači ovih drastičnih mjera koje bi takvu pobjedu donijele jednom i nikad više objašnjavaju da povijest bilježi samo pobjednike. Naravno, u sportskim knjigama uvijek postoji zabilješka o pobjedniku, no postoje zabilješke (ali i pamćenje ljudi) i o tome kako se došlo do pobjede. Prenošenje poslovnih navika kojima se dičimo u Hrvatskoj, u kojoj političkom i poslovnom silom prolaze odluke koje dugoročno donose probleme hrvatskom okolišu, gospodarstvu i pojedincima događaju se jer njihovi provoditelji računaju na zaborav ljudi, na obvezu prihvaćanje sile kao činjenice i na hijerarhiju moći zasnovanu na kumskim i rođačkim vezama.
Nešto se slično događa i u američkim sportovima, koji zahtijevaju protivnika. Jedan MORA pobijediti. U prvim godinama američke nogometne (soccer) lige čak su izvođeni jedanaesterci ukoliko su utakmice završavale neriješenim rezultatom, jer je pobjednika moralo biti. Nasuprot tome, oduševio me komentar jednog mog prijatelja, Engleza, koji je rekao: „Sva ljepota nogometa je u tome što dvije ekipe mogu odigrati odličnu utakmicu, pokazati svu raskoš svojih mogućnosti i nogometa, a opet pritom odigrati neriješeno. Bez pobjednika. Odnosno, s dva pobjednika. Jer oni su uživali u sportskom dostignuću i opet će igrati sutra. I njihova djeca će igrati sutra.“

Svijet ne nestaje jednom pobjedom ili jednim porazom, ma kako težak bio. U poslu, kao i u sportu morate se stalno dokazivati i zasnivati svoj uspjeh na trajanju (hrvatska nogometna repka je od 1996. propustila samo završnicu Europskog prvenstva 2000. godine) a ne na pobjedi u jednoj utakmici barbarskim (da ne kažem, balkanskim) metodama. Nasuprot menadžerima koji misle da ponižavanjem svojih djelatnika, nezakonitim radnjama (koje će pokriti mentori na visokim položajima) i vjerovanjem da je novac svemoguć , možemo staviti izjavu Slavena Bilića: „Trener je lider, pa čak i kada igrači misle da im trener nije dobar, ipak igraju po njegovoj strategiji. Ali bolje je kad igrači vjeruju. Bez obzira što imaju novac, daju intervjue i u biti imaju sve, oni su 20-godišnji klinci. Trebaju ponekad nekoga da ih ohrabri, motivira i da im da samopouzdanje kada im ne ide dobro. Tu je uloga trenera nevjerojatna.“

Slaven Bilić dogodio se Hrvatskoj. Kada s njega oljuštimo sva očekivanja ljudi koji vas uzdižu dok uspijevate, a bacaju vas u blato kada ne ostvarite njihova očekivanja dobijamo čovjeka koji nas mnogo čemu može naučiti. Na primjer, kako uživati u onome čime se bavite. Kako učiti od drugih i ne bojati se pokazati svoje znanje drugima, što potvrđuje riječi kapetana ekipe Nike Kovača: „Volim svoje, poštujem tuđe.“ Rekao bih, još važnije, vjerujem i borim se za svoje, ali poštujem tuđe pod istim pravilima igre.

Od Slavena Bilića i ekipe možemo naučiti kako je važno da se poštuju utvrđena pravila među članovima grupe (bijeg trojice veseljaka na cajke u Čatežu kažnjen je odlučno i bez povlačenja repova), ali i da se dozvoli sloboda u razmišljanju i uživanju u igri (kad padne gol skače cijela klupa, kada se dogodi poraz, članovi stručnog stožera i rezervni igrači opet su tu, uz igrače na terenu). Od gospodina Bilića i ljudi koje vodi možemo naučiti da uspjeh dolazi i kroz vjerovanje znanju, snagama i idejama mladih, da se kombinacijom iskustva starijih igrača i entuzijazmom mladih igrača može postići odličan rezultat. Puno je tu primjera koje hrvatski menadžeri mogu primijeniti u svojim tvrtkama, ne bojeći se pri tom da će im zato pasti kruna s glave.
Djelatnici bolje rade kada vide da poštujete njihove ideje i prijedloge. Bolji se rezultati postižu gdje se djelatnik može osloniti na menadžera koji može naći rješenja kada ih djelatnik ne vidi ili ne zna. Tvrtke u kojima ne postoji strah od starijih kolega ili kazne menadžera zbog mogućeg lošeg rezultata brže se oporavljaju i brže prilagođavaju promjenama. Tvrtke u kojima menadžer poštuje zadana pravila igre i primjerom pokazuje ostalima kako se treba ponašati, ne ograničavajući im pri tom prava, može se samo razvijati i još bolje poslovati. Djelatnici, koje menadžeri upućuju da poštuju svoje poslovne partnere i hrvatske zakone u biti poštuju sami sebe i mogu svoje mjesto u društvu izboriti i osobnim kredibilitetom, a ne samo zarađenim novcem.

Dok završavam ovaj tekst, kroz glavu mi promiče misao: Pa nije valjda da smo sve to tako brzo zaboravili? Da nam je stil poslovanja „ubij sve i vrati se sam“ toliko pomutio pogled na realnosti odnosa među ljudima. I tada pomislim da nam je Slaven Bilić bio suđen. I potreban. Barem nama koji ćemo i dalje uživati u utakmicama hrvatske nogometne reprezentacije, u ponašanju igrača i u autoritetu koji imaju u nogometnom svijetu, a da nam pri tom ne treba neki poseban medijski razlog. Pri tom nas poneka izgubljena utakmica ili ispadanje iz daljnjeg takmičenja neće omesti da i dalje uživamo u nogometu, jer ćemo znati da će Slaven Bilić (a nadam se i drugi Slaveni Bilići) nastaviti dobro raditi svoj posao, bivajući svakim danom sve bolji i bolji. Pa čak i onda ako netko na (nogometnoj) vlasti ne odluči da nam je ipak bolje sa izbornikom koji će bolje promicati navike balkanske mahale i čuvati vrijednosti tipa „u mutnom se najbolje lovi“.

I ako to urade, opet će se negdje pojaviti isti ili neki drugi Slaven Bilić. Jer među hrvatskim menadžerima i poslovnim ljudima postoje ljudi koji vjeruju da se uspjeh događa zato jer nadmašujemo sami sebe, a ne zato jer smo poslovnom partneru oteli novac prevarom ili lošom kvalitetom proizvoda ili usluge. I da se može ostvariti dobar poslovni rezultat uživanjem u onome što radimo, a ne jednokratnim utrčavanjem i otimanjem zviždaljki onima koji odgovaraju da se igra odvija po pravilima.
Konačno, ako nas je taj turski gol toliko unesrećio i smatramo da takvog peha još nije bilo, sjetimo se gola Davora Šukera protiv Irske u Zagrebu. Zadnji trenuci utakmice, neriješen rezultat i tada predivna dugačka lopta, potez majstora i slavlje Hrvata. Pomislio sam na tugu Iraca kada su nam sličnu priču ponovili turski igrači. I to je sva veličina sporta – negdje dobiješ, negdje izgubiš, ali je tvoj kredibilitet ono što se pri tom najviše vrednuje. Novac je samo brojčana potvrda kvalitete onoga što radiš.


Gospodin dr.sc. Saša Petar autor je 11 poslovnih knjiga, stalni suradnik većine poslovnih časopisa u Hrvatskoj i nekoliko web portala.
Članak je ocijenjen 35 puta
Ocijenite članak:
Broj komentara (2) Pročitano: 9123 puta
Vizija(4.7.2008. 12:32:55)

Super mi je clanak. I Bilic. osmijeh
Gust je gledati ga kako se veseli zajedno s deckima.
A s druge strane ocit je i njegov autoritet.
Da, slazem se s tim da se do uspjeha (barem onog s kojim posten covjek moze biti stvarno zadovoljan) dolazi trudom i korektnoscu, a ne muljazom.
Mislim da je ocito kako Bilicevi decki, puno manje prigovaraju sucu i "divljaju" kod neke njegove (eventualne) greske nego su to cinili prije.
Mislim da je to dobro. Volim gledati nogomet, ali bez prenemaganja, valjanja po podu, tucnjave...kao sto volim da posao ide svojim tokom, (makar i polako i neprofitabilno) bez uzimanja love samo zato da se uzme.

Globalno(14.7.2008. 15:12:42)

Neka Bilić samo radi svoj posao, a za Bilića kao predsjednika ili slične gluposti pričaju ljudi koji nemaju veze sa mozgom!čekić po glavi

Komentirajte članak!

NEWSLETTER

Ime:
Email:

ANKETA

Podržavate li velike kazne za rad na crno? (rad u fušu)
Rezultati

KALKULATOR ZA OBRAČUN KAMATE NA KAMATU

Početni kapital (u kn)
Mjesečne uplate (u kn)
Godišnja kamata/prinos (%)
Broj godina investiranja